Ovaj blog prati Rimskog vojnika Gnaeusa u godini 251. prije Krista. Bori se protiv Karthažana kao triarius u bitki kod Panorma, današnjeg grada Palerma. Ova bitka bila je dio Prvoga punskog rata, konflikta koji je označio kraj rane Republikanske ere. Nakon toga je Rim postao važna sila u Sredozemlju i zamorski rival Feničkog Karthage.
Rana Rimska republika
Otkad su kraljevi izbegnuti 509. pr.Kr. do proglašenja principata 27. pr.Kr., Rim je bio republika. Obično se razdoblje Rimske republike dijeli na Ranu, Srednju i Kasnu rimsku repubiku. Ne treba misliti da je 'republika' bila konstanta tijekom vremena njene existence: prema povjesničaru Jeremyju Armstrongu, ovo bi se razdoblje moglo podijeliti na čak 13 dijelova. Početak Rimske republike bio je sličan kraljevskom vremenu u tome što je vodio vojni vodje, svaki sa svojom skupinom klijenata. Iz toga su se na kraju razvile društvene relacije Rimskog društva.
Otprilike u to vrijeme trebali bismo više misliti na labave grupe ratničkih banda nego na grčki tip Poleisa. Svake godine provodili bi pljačkaške pohode na neprijateljske plemena, nakon čega su osvojenu pljačku koju su 'junaški' zadobili postali heroji za ostatak naroda. Velika razlika između rane Republike i kraljevskog vremena bila je u tome što su se ovi vojni vodje često jako međusobno kooperirali i počeli su djelovati više u ime Rimske republike. Iz ove tradicije vidimo i Triumfalne pohode te prisvajanje većine ratne pljačke od strane patricija, koji su je naime osvojili 'u ime Rima'.
Vojni vodje rane republike dolazili su iz različitih latinskih naroda i nisu uvijek dolazili iz samog Rima. Za ambicioznog vojnog vodu iz drugog plemena, bilo je veoma privlačno priključiti se njima te tako postati i 'Rimljanin'. Ovi vojni vodje su mogli pristupiti i dokle god su djelovali u ime Republike, bili su dobrodošli doprinos. Na ovaj način, rana je Republika mogla značajno rasti u vojnoj moći. Ovaj otvoreni karakter ranih Rimljana prema 'strancima' je izvanredan, pogotovo u usporedbi s kasnijim periodama u kojima je samo mala grupa Rimljana imala potpuno državljanstvo, čak i ako su bili rimski saveznici ili čak rođeni u Rimu.
Vojni vodje iz rane periode postali su s vremenom Patriciji, plemenske obitelji koje bi vladali Rimom. Sa ovog stajališta, jaz je proširen između 'imućnih' (patricija) i 'neimućnih' (plebejaca), što je rezultiralo dugom političkom frikcijom gdje su plebejci željeli više udjela u pravima patricija. Iako naziv 'Republika' podrazumijeva relativno jednako društvo, bilo je daleko od demokratskog: samo su muški rimski građani imali pravo glasa i subjektivnost pred zakonom. Društvo je bilo izuzetno hijerarhijski podijeljeno i oblikovano zbog ovog podrijetla relacijama pokrovitelja-klijenta, čak i unutar privilegirane građanstva. Plemenske senatorske obitelji su stajale na vrhu, slijede ih equites (vitezovi) i plebejci. Ispod njih je postojala donja klasa proletarijaca i robova koji su imali gotovo nikakvu kontrolu nad vlastitim životima, kamoli politikom.
Ideal republike činio je temelj rimskog identiteta; Rimljani su sebe smatrali republikom sve do pada zapadnog carstva, čak i kada su bili vladani carima. Od perioda srednje republike vidimo nastanak birokratskog aparata koji je bio nužan kako bi se mogla kontrolirati kompleksnost Rima. U tome su istaknute patricijske obitelji odigrale ključnu ulogu.
Vojska srednje republike
Nije čudo što je hijerarhija Rimskog društva bila vidljiva u vojski Republike. U ranom razdoblju, Rimska vojska je bila slična onima u susjednim gradskim državama, sastavljena od labavih pljačkaških banda i hoplitskih legija u falanti prema grčkom modelu. Tijekom rata protiv Samnjata od 343. do 290. pr.Kr., Rimljani su razvili novu, originalnu ratnu formaciju i način ratovanja, tzv. manipularnu vojsku. Ovo bi bila standardna forma srednje republikanske vojske, do reformi na kraju drugog stoljeća pr.Kr.
Manipularna vojska je bila podijeljena u različite činove i grupe sa svojim funkcijama. Передovом je vodio velites, laka pješadija koja je bombardirala neprijatelja. Često su bili mladi momci koji su pored vučje kože i malog štita nisu nosili nikakvu zaštitu kako bi se što brže mogli kretati preko bojnog polja. Teška pješadija bila je važniji element republikanske vojske. Formacija ovih vojnika je bila podijeljena u tri reda na osnovu borbenog iskustva i imovinskog razreda. Na početku su bili hastati: oni su bili najmanje iskusni i oklopljeni vojnici koji su vodili napad u prvoj fazi bitke. Srednji red su činili principes. Ako je red hastata bio probijena tijekom prve faze ili ako je ovaj dio bitke trajao previše dugo, oni bi izašli naprijed, opremljeni i spremni da se biju sa iscrpljenim protivnikom. Triarii kao naš Gnaeus, veterani sa najboljom opremom, činili su pozadinu Rimske vojske. Ako su formacije hastata i principeša bile probijena, oni bi došli u pomoć u posljednjoj fazi bitke. Ovo se rijetko dešavalo i bilo je znak da će se boriti do gorkog kraja; Rimljani su čak imali izraz za ovo u svakodnevnom životu, 'res ad triarios venit' ili 'došlo je do triarii'. Uz to, na bokovima je bila konjica, sastavljena od klase equitesa (vitezova), pomoćna konjica sastavljena od bogatih Italijana bez državljanskog prava i ostalih stručnjaka.
Rimska strategija osvajanja u Italiji
Rim je u ranim stoljećima republike odrastao od male gradske države do imperijuma koji je upravljao gotovo čitavom Italijom. Ovo se u nekim slučajevima dogodilo krvavim ratima osvajanja kao protiv Etrurske grada Vejija 396. pr.Kr. koja je bila svega 16 km od Rima. Ali u većini slučajeva, ovo 'osvajanje' je bilo popraćeno lukavom strategijom uključivanja i stapljanja vojnih vođa iz drugih indoeuropskih kultura. Redovito je Rim birao saveznika kako bi zajedno sa njima napali svoje neprijatelje i nakon toga obje svijesti uključio u republiku. Na kraju su za elitu ovih ostalih naroda bila dostupna bezbrojna rješenja kako bi se pridružili eliti Rimskog društva.
Prvi punski rat
Tijekom četvrtog stoljeća prije Krista, republika je apsorbirala druge male gradske države i regionalne vladaoce, ali je time dolazila u sve češće sukobi sa ostalim imperijalima oko Sredozemlja. To se dogodilo 264. pr.Kr., kada je Rim pomagao Kampanjskim gusarima u Mesini protiv grčke gradske države Sirakuze na Siciliji. Rim je ušao u konflikt sa drugim saveznicom Kampanjaca, fenskom gradskom državom Karthagom. Ova nesuglasica se razvila u vrlo razarujući rat između dvije velike sile, veći nego što je bio konflikt koji je počeo 264. pr.Kr.; Sirakuza je čak prebjegla Rimskoj strani nakon godinu dana.
Zbog geopolitičke pozicije Sicilije, veliki dio rata je bio vođen na moru. Rim je na početku rata bio samo kopnena sila i redovito je bio onemogućen od Karthažanske flote bez mogućnosti da uzvrati. Na taj način je razvila vlastitu morsku silu, sa triremama koje su direktno kopirane sa nasjednutog karthažanskog modela. Iako su Rimljani brzo razvili flotu, bilo je jasno da su Karthažani imali puno više iskustva s morskim ratovanjem. Rimska strategija je dakle bila namijenjena da proslavi pomorsku bitku u kopnenu bitku, postavljajući Rimske marine da zapalijuju karthažanske brodove pomoću corvusa, vrste palube za presijedanje. Ovo je bilo vrlo učinkovito i ostala je glavna strategija Rimske mornarice tijekom sljedećih stoljeća.
Većina rata je ostala neodučena i dva tabora su se sukobljala. Mlada Rimska morska sila je čak pokušala da izvede odvažnu invaziju Karthage između 256. i 254., ali je to brzo neuspjelo. Posljednja odlučujuća zemaljska bitka je bila vođena 251. pr.Kr., kada su Rimljani uspjeli spriječiti Karthažane da osvoje grad Panormo (Palermo). Nakon toga su Rimljani imali gotovo cijelu Siciliju u rukama i borbe su se vršile gotovo samo na moru. Neuspješan pljačkaški pohod na moru 249. pr.Kr. u kojem je Rimska flota pretrpjela velike gubitke, slijedio je godinama dugo stanje neodlučnosti. 243. pr.Kr., Rimljani su uspjeli sagraditi novu flotu i 241. pr.Kr. su pobjedu u odlučujućoj pomorskoj bitci, nakon čega je Karthago potpisao mir i Rim je dobio kontrolu nad Sicilijom. Otok je tako postao (s izuzetkom Sirakuze) prva Rimska pokrajina, pod vlašću praetor-a.
Mir između Karthage i Rima neće trajati dugo i sukobi koji bi slijedili bi bili među tragičnijim i najtragičnijim ratima iz klasične antike. 218. pr.Kr., opet je izbio rat između dvije velike sile, ovaj put u Iberjskoj poluotoku. Karthažanski vojskovođa Hanibal bi međutim iznio konflikt prema Rimu i gotovo bi uništio moćnu gradsku državu.
Oprema triariusa Gnaeusa
Odjeća
Tunica (tunike)
U Rimskom društvu, tunica od vune, lana (i u nekim slučajevima pamuka) je bila glavno odjevni komad za muškarce i žene. Tijekom republikanske ere, bilo je vrlo moderno da se radi dugačka i tekoća, kako bi se dala ista forma kao formalnija toga koju su nosili rimski građani. Međutim, ovo nije bilo praktično za vojnike i zato su nosili kratku
