Atinski hopliti tijekom Peloponeskog rata

U ovoj blog pogledu na opremu atenske mornaričke hoplita Pelagiosa u 415. godini prije Krista. On plovi s vojskovođom Alkibiadom na triremiji prema Siciliji da opsedi gradsku državu Sirakuzu, kao dio Peloponeskoga rata. U drugoj polovici petog stoljeća pr.Kr., grčki svijet je naime bio u rukohvatu sveobuhvatnog sukoba između Atene i Sparte, koji je vođen daleko izvan poluotoka.

Hoplит i polis

U stanoj Grčkoj polis (i građanstvo u njoj) je bio centralan u društvu. Muški građani tih polisa nisu samo imali ekonomske privilegije već su imali i posebna prava. Tako su mogli sudjelovati u isključivim religijskim obredima i na različitim razinama sudjelovati u političnoj sferi svoje gradske države. Položaj građanstva u polisu može se usporediti s ratničkom klasom drugih indoeuropskih društava. Kao i ta srodna plemena, grčko društvo je bilo hijerarhijsko i podijeljeno na klase, pri čemu nije bilo razlike između ratničke klase i vjerske klase. Građanstvo polisa je zato nije samo bilo privilegija, već je donijelo i obaveze. Najveća od njih je bila oblik vojne službe za muške građane: ako ste bili član gradske zajednice, trebali ste je moći braniti. Ova veza između političkih prava i vojnih obaveza je funkcionirala i u drugom smjeru: atenska demokracija je nastala iz činjenice da su veslači atenske flote jer su od državnika Solona i Klistena dobili mandat, upravo zato što su vojovali za svoj grad.

Hopliti su kao građanski vojnici u svakodnevnom životu bili poljoprivrednici ili obrtnici s pravnom osobnošću, koji su morali sami skupiti svoju vojnu opremu i bili su mobilizirani u vrijeme rata da se bore za svoju polis. To nije uvijek bio slučaj: tako su spartanski hopliti bili iznimka jer su se čak i u vremenima mira gotovo isključivo bavili politikom i ratnom vještinom. Sav ostali rad u spartanskom društvu je obavljala Perioici i Heloti, donje klase ne-građana. Zbog njihove snažne kulture sitne autonomije, konkurencije i samo-određenja, Grci su bili žestoko protiv bilo kojeg oblika vanjske vladavine; vidjeli su to naime kao oblik ropstva u usporedbi s grčkom 'slobodom'. Ova sloboda koju je donja (radna) klasa nije imala, ona je pripadala zemlji i nisu imala pravnu osobnost.

Polisi kao Atena i Sparta su imali vlastiti oblik vladavine i identitet grada, ali su dijelili zajedničku grčku kulturu međusobnog natjecanja. Ova mjesta su naime vladala okolnom zemljom i stalno su dolazila u sukob jedno s drugim zbog moći i teritorija. Svako ljeto je bilo 'ratno vrijeme', u kojem su gradovi vršili te sukobe međusobno. To je napravljeno u bitkama u kojima su schildmuri (falanksa) obje strane sudarale i gurale dok jedna od dvije linije nije slomljena. Način na koji su hopliti ratovali u ovim bitkama je jamčio da se njihov zajednički identitet ojačao: zajedno su s prijateljima, članovima obitelji i poznanicima ispunjavali svoju društvenu obavezu i bili su zaštićeni štitom vojnika (i sugradjana) pored njih. Kroz ovu snažnu gradsku ratnu kulturu, Grci nisu samo cijenili individualnu junačnost, već i neki oblik kolektivne junačnosti za prestiž gradske zajednice.

Atenske imperije

Nakon što su Grci protjerali perzijsku vojsku Kserksesa 480. godine prije Krista iz grčkog poluotoka, bilo je od velikog značaja među Grcima da se formira defenzivni savez koji bi mogao spriječiti sljedeću invaziju. Atena je preuzela inicijativu osnovavši taj savez 477. godine prije Krista: takozvani Delski morski savez (također poznat kao 'Delsko-atički morski savez').

Morski savez je Atena postavila kao suradnju između jednaknih, ali je u stvari postojao da bi se stvorila atenska hegemonija nad Egejskim morem. Nisu sve gradske države mogle pružiti trupe ili brodove te je Atena na njih nametala financijski doprinos fondaciji saveza, prvo čuvan na otoku Delosu, a zatim na atinskoj Akropoli. Ovaj fond je korišten za izgradnju između ostalog atenske flote i golema utvrđenja između Atene i potpuno novoga gradskog središnjeg Pireja, takozvanih 'Dugih zidina'. Kada je rat s Perzijcima završen 449. godine prije Krista, Delski savez je ostao, iako je s tim nestao izvorni cilj saveza.

Primjenom ekonomskog i vojnog pritiska na manje polise, Atena je širila svoj demokratski sustav. Nove kolonije i gradske države koje su s atinskom pomoći prihvatile ovaj politički sustav, postale su odane Delskom savezu. Atenska flota i demokracija su nudile mogućnosti siromašnijim skupinama da steknu politički glas. Zbog toga su se u mnogim grčkim gradskim državama unutar i izvan saveza pojavili jaki demokratski (i doduše atenski) orijentirani pokreti. Koristeći se ovom vlašću, Atena je postala ekonomsko, političko i kulturno središte grčkog svijeta.

Vladari aristokratskih i oligarhijskih polisa su se osjećali prijetnjom zbog tih razvoja i bojali su se izgubiti svoj aristokratski sustav i neovisnost. Postavili su suprotni pol prema Ateni, takozvani Peloponeski savez s Spartom kao voditeljem. Došlo je do hladnog rata u grčkom svijetu: Sparta protiv Atene, aristokracija nasuprot demokraciji. Ta udruženja su bila i na vojnom području vrlo asimetrična jedno prema drugom. Tako je Delski savez imao daleko najveću i najrazvijeniju morsku silu, ali je Peloponeski savez imao najmočniju kopnenu vojsku.

Peloponeski rat

Rat je izbio 431. godine prije Krista, kada su se Spartanci s kopnom vojskom povukli kroz Atiku da opsjednu Atenu i gradski centar Pirej. Atenjani su bili zaštićeni Dugim zidinama, ali sljedeće godine pogođeni su teške kuge. To je uzrokovalo 30.000 mrtvih, uključujući Perikla, atinskog državnika koji je odigrao veliku ulogu u izgradnji atenske moći. Idućih deset godina su Atena i Sparta se borile na kopnu, ali iz tih sukoba nije došlo do definitivnog pobjednika. Zbog toga je proglašeno privremeno primirje.

Druga faza rata je počela 415. godine prije Krista kada je Atena pod vodstvom Alkibjada pokušala osvojiti Sirakuzu, spartanskog saveznika na Siciliji. Međutim, ova ekspedicija je neuspjela tako loše da je atenska flota i vojska gotovo u potpunosti uništena. S repom između nogu, Atenjani su pobjegli natrag u Grčku, da liječe svoje rane i brzo izgrade novu flotu. U međuvremenu su Spartanci razvili i vlastitu morsku silu, gotovo jednako snažnu kao atenska. To su učinili s pomoću svojeg starog neprijatelja; perzijski kralj Darije II ih je potkrijepio sa velikim količinama srebra, u nadi da bi mogao ponovno osvojiti dijelove Anatolije od atinskog carstva. Na sljedećoj morskoj bici bi Atenjani još uvijek imali veću flotu od Spartan, ali njihova hegemonija nad Egejskim morem je bila slomljena.

Poznati spartanski zapovjedak flote Lizander je dakle 405. godine prije Krista namarao Atenjane u zasjedu oslabljivanjem njihove opskrbe žitom i uništio atinsku flotu u morskoj bici kod Aegospotamija. Beznadni Atenjani su nakon toga prisiljeni vratiti se na svoje Duge zidine, ali ovaj put nisu dugo izdržavali opsjadu. Sljedeće godine je glad Atena konačno kapitulirala, nakon gotovo 30-godišnjeg rata u kojem je cijeli grčki svijet bio povučen.

Premda su gradske države Teba i Korint zalagale za uništavanje grada i robljenje atenske populacije, Lizander se tome snažno protivio. Ponovno ih je upozorio da je Atena odigrala važnu ulogu u Perzijskim ratima i odlučio je učiniti Atenu oligarhijskom vazalnom državom Sparte. To se i dogodilo; premda nije dugo trajalo prije nego što bi se Atenjani pobunili u ime svoje demokracije.

Odjeća

Pelagios nosi ispod svoje vojne opreme tuniku, pojas i par jednostavnih kožnih sandala. Ako padne kiša ili ako mu je hladno na moru, nosi svoju debelu vunenu mantiju.

Hiton (tunika)

Grčke tunike su bile napravljene od lana, ponekad i od vune. Tunika koju Pelagios nosi ispod svoje vojne opreme ima duge rukave, ali u toplim mjesecima su Grci često nosili lagane odjeće koja su ostavljala njihove ruke i ramena otvorenim. Klasični Grci nisu nosili hlače ispod svojih tunika, jer su ih smatrali varvarskim.

Pogledaj proizvod

Sandaloi (sandali)

Zbog toplog, umjereenog klimata u klasičnoj Grčkoj i ostatku Sredozemlja, sandali (sandaloi) kao što su ovi su se nosili. Premda Zeno nosi jednostavne vojne sandale koje su manje otvorene kako bi bolje zaštitile noge, u staroj školi su se neprestano pojavljivale nove modne trendove za sandale koje je određivala modna Atena.

Pored sandala, od petog stoljeća prije Krista su se nosile i vrste vezanih čizama (kao što su endromis i embades) i zimi čarape od filca (