Božić ili zimski solsticij se slave već tisuće godina. U ovom članku vodimo te na pretkršćansku Yule koju su slavili Germani, Vikigi i Balto-Slaveni u Sjevernoj Europi. Pri tom smo sastavili odgovarajući luksuzni outfit koji te drži toplim tijekom zimskih dana i festivala.
Zimski solsticij u ranim zajednicama
Prije 15.000 godina zimski solsticij je imao važnu ulogu u životu ranih zajednica. Skupljači hrane, lovci, ribiči u Europi su se bojali noći, koja je bila povezana sa smrću i opasnostima od grabežljivaca kao što su medvjedi i vukovi. Prijelaz kada su se dani nakon zimskog solsticija počinjali produžavati a noći kraćiti, bio je za njih važan preokret koji je vjerojatno slavljen u njihovoj šamanskoj prirodnoj religiji.
Neolitski zimski solsticij
Oko 8000 pr.Kr. stigli su prvi poljoprivrednici iz Anatohije u Europu, odgovorni za spomenike kao što je Stonehenge. Za te neolitske zajednice zimski solsticij je označavao najvažniji trenutak godine, kao prijelaz od dugih noći, povezanih sa smrću, prema kraćim noćima koje su najavljale proljeće. Mnogi neolitski grobni spomenici u Velikoj Britaniji i Irskoj su projektirani tako da sunčeva svjetlost tijekom zimskog solsticija osvjetli grobne sobaste, što naglašava simboličku vezu između mrtvih i njihova ponovnog rađanja. To je bio prijelazni period kada će mrtva zemlja uskoro ponovno dati zrno. Do toga je čovjek preživel zimu i to je bila razlog za slavlje!
Indo-europski kult sunca
Od 3000 pr.Kr. semionomadski pastiri sa Pontsko-kaspijskih stepama migrirali su u Europu. Postali su prethodnici mnogih modernih europskih naroda i govorili su proto-Indo-europski: jezik od kojega su potekli većina europskih jezika.
Kosmički poredak bio je polazna točka njihove religije. Tama je bila simbol za smrt i kaos, a svjetlost za kosmički poredak, plodnost i život. Postojalo je nekoliko bogova koji su bili povezani sa nebeskim tijelima i svjetlošću, kao što su *Seh₂ul (Staronorvežan Sól), bog sunca, *Meh₁not (Staronorvežan Máni), bog mjeseca i *H₂éwsōs (Zapadnogermanskni Eostre) božica zore.
Zimski solsticij, koji pada između 21. i 23. prosinca, je slavan od strane mnogih Indo-europskih naroda. Rimljani su slavili oko Saturnalija, u čast boga Saturna, a car Aurelijan je tu periodu učinio festivalnom 274. godine naše ere kao Dies Natalis Solis Invicti, dan rađanja Sol Invictusa ili 'neporaz- ljivog sunca'. Vedijci iz Indije su slavili Mahavrata festival, prethođen ritualima Pitryajna, Traiyambakahoma i Ekastaka; i Perzijci Yalda noć, dok je galski Colignyjev kalendar spominje mjesec Equos, koji je vjerojatno bio povezan sa plodnošću.
Datum Yulea
Fragment gotskog kalendara iz 6. stoljeća naše ere spominje frumajiuleis, iako nije sigurno je li time misjljan mjesec prosinac. To bi bila najranije spominjanja Yule mjeseca.
Anglosaksonsksi povjesničar Beda potvrđuje da su mjeseci prosinac i siječanj nazvani Giuli. U islandskom kalendaru, koji je korišten i od Snorrija Sturlusona, drugi mjesec zime, koji počinje krajem studenog, naziva se ýlir.
Nije sigurno kada je točno slavljen Yule festival, ali nije sovpadao sa kasnijim kršćanskim božićnim festivalnom. Hákonar saga góða iz Snorrija Sturlusona Heimskringla (12./13. stoljeće) ispriča da je Yule slavljen tijekom Midwinter noći i da je kralj Haakon Dobar osigurao da se datum pomakne na kršćanski božični festival.
Midwinter noći su pale ÁZA zimskog solsticija, prema Andreasu Nordbergu tijekom punog mjeseca drugoga Yule mjeseca, dakle siječnja. To se podudara sa izvještajem biskupa Thiétmara od Merseburga, koji ispriča da su Vikigi svake godine u siječnju u Lejreu okupljani na blót, gdje su žrtvovali bogovima.
Anglosaksonskka Yule doba: ġēol
U Staroengleskomperiodu Yule, ġēol ili ġēohol, bio je 12-dnevni festival, što je kasnije postalo Twelve days of Christmas. Pritom je ǣrra ġēola (prije-Yulea) odnosio se na periodu prije Yule festivala (prosinac) i æftera ġēola (Nakon-Yulea) na periodu poslije (siječanj). To znači da je Yule doba trajala otprilike dva mjeseca.
Mōdraniht ("Noć majki")
Mōdraniht (noć majki), bio je poganski ritual koji su slavili Anglosaski na večeri koja je sada poznata kao Badnjak.
Ovaj događaj se spominje isključivo od strane 8. vjeka engleskog redovnika i povjesničara Bede u njegovom djelu De Temporum Ratione. Opisuje da su poganski Anglosaski počinjali godinu osme godine prije kalendara siječnja (25. prosinca), i da je noć prije toga, koja je za kršćane sveta, od pogana bila nazvana "Mōdraniht", što znači "Noć majki".
Iako Beda ne daje detaljne opise rituala koji su se izvodili tijekom Mōdranihta, neki učenjaci, uključujući Rudolfa Simeka, sugeriraju da je festival mogao uključivati žrtve u čast ženskih božanstava ili prethodnih majki.
Oni povezuju Mōdraniht sa Germanskom Matres i Matronae, ženskim bićima koja su često prikazivana u trojkama i bila su štovana u dijelovima Germanije. Osim toga, povučeni su paraleli sa skandinavskim tradicijama, kao što su norne i dísablót, festival žrtve u čast dísir, ženske zaštitnice ili duhove predaka.
Informacije o Mōdranihtu su ograničene na Bedinu spomenancu i mnoga tumačenja su bazirana na usporedbi sa drugim Germanskim i skandinavskim tradicijama. Ipak, Mōdraniht se smatra važnim primjerom prekršćanskih rituala koji su bili usmjereni na čast ženama, božicama i precima tijekom midwinter periode. Iako je Yule padao u sezonu mrtvih, bio je i festival u kojem se moglo moliti za plodnost sljedeće godine. Kao takav, stoji u širem kontekstu Germanskih zimskih slavlja oko Yulea.
Wassail
Tradicija wassaila je započela kao pozdrav "was hál" ili "waes haeil", kojim su Anglosaski iznosili zdravicu na međusobno dobro zdravlje. Na kraju je ovaj pozdrav postao sinonim za ono što se pilo tijekom zdravice: topao, začinjen napitak, obično pivo ili vino.
U svakom slučaju od 15. stoljeća su poljoprivrednici na dvanaestoj noći Božića (5. ili 6. siječnja) odlazili sa wassail posuda na vrata svog gospodara, ili bogatijih susjeda. Posjetitelji su pjevali pjesme u zamjenu za hranu i piće. Gospodar im je dao hranu i piće, u zamjenu za njihov blagoslov. Kada bi gospodar odbio, bio bi proklet.
U kasnom 16. stoljeću je nastao i Apple-Wassailing u Južnoj Engleskoj. Grupe mladih muškaraca su hodali kroz voćnjake sa jabukama i izvodili rituale u zamjenu za nagradu. Pjevali su pjesme ili su pravili što više buke moguće. Cilj je bio da se jabukasta stabla "probude" i otjere zle duhove, tako da bi berba bila uspješna. Ceremoniju je vodio wassail kralj i kraljica, pri čemu je tost promiješan u wassail kao žrtva obješeno u stabla.
Ovi Wassail rituali su nastali tek u kasnom srednjem vijeku, ali vjerovatno imaju mnogo starije pagansko porijeklo. Služio je kao simbol uzajamnosti, važan
