Ovaj blog prati rimskog vojnika Kvinta u godini 202. godine prije Krista. On se bori u bici kod Zame između Kartage i Rima. Ovaj pohod bio je vrhunac Drugog punskog rata, možda najčuvenog sukoba koji je Rim doživio u periodu Republike.
Rimska republika
Od izgnanstva kraljeva 509 god. prije Krista do proglašenja principata 27 god. prije Krista, Rim je bio republika. Obično se razdoblje rimske republike dijeli na ranu, srednju i kasnu rimsku republiku. Ne treba misliti da je 'republika' bila stalnica: prema znanstveniku Jeremyju Armstrongu, ovo razdoblje može se bolje podijeliti na čak 13 dijelova.
Ideal republike predstavljao je temelj rimskog identiteta; Rimljani se nikada nisu nazivali carstvom dok se zapadno carstvo nije urušilo. Od srednje republike vidimo pojavu birokrarske mašine koja je bila potrebna da se suoči sa složenošću Rima. U tome su istaknute patriciјske obitelji imale ključnu ulogu.
Rimska strategija osvajanja u Italiji
Rim je u ranim stoljećima republike odrastao od male gradske države do carstva koje je upravljalo gotovo cijelom Italijom. To se dogodilo u nekim slučajevima krvavim ratovima osvajanja kao što je onaj protiv etrurskog grada Veija 396 god. prije Krista, koji je bio samo 16 km od Rima. Ali u većini slučajeva ovo 'osvajanje' pratila je lukava strategija uključivanja i spajanja vojnih vođa iz drugih italskih kultura. Redovito je Rim odabrao saveznike da zajedno s njima napadnu njegove neprijatelje, a zatim je uključio obje nacije u republiku. Napokon, za elitu tih drugih naroda bilo je dostatan broj mogućnosti da pristupe eliti rimskog društva.
Početak rimske republike karakterizira se, slično kao i vrijeme kraljevstva, vojnim vođama, od kojih je svaki imao vlastitu grupu klijenata. Dolazili su od latinskih naroda i nisu bili perzijski-rimski niti vezani uz Rim. Živjeli su prema indoeuropskoj tradiciji poduzimanja godišnjih pljačkaških pohoda na neprijateljske plemenske vođe. Vratili bi se s pljačkom koju su 'herojski' osvojili i bili su proslavljeni junaci za ostatak naroda. Ova grupa postali su Patriciјi.
Velika razlika između rane republike i razdoblja prije toga je što su se ovi vojni vođe povremeno udruživali i počeli djelovati više u imena rimske republike. Ostali latinski vojni vođe mogli bi pristupiti i sve dok su djelovali u imena Republike, to je bilo dobrodošlo pojačanje.
Ova situacija imala je nekoliko znamenitosti. Prvo, karakterizira je otvorenu prirodu Rimljana prema 'strancima'. Svi su susjedni narodi imali istu indoeuropsku osnovu i istu ratnu tradiciju. Za ambicioznog vojnog vođu iz drugoga plemena bilo je privlačno postati 'Rimljani'. U vrijeme koje razmatramo trebali bismo više misliti na skupove ratničkih banda nego na grčke tipa Polis.
Iz ove tradicije vidimo i Triumfalne pohode i zahtjev za pljačkom od strane patriciјa koji su je osvojili 'u imena Rima'. Ova tradicija bi ostala i dovela je do potpuno drugačije slike od one u koju često nastojimo postaviti Rim kao jedinstvo.
Iz ovog stajišta jaz se proširio između 'imućnih' (patriciја) i 'neimućnih' (plebeјaca). Iz čega su nastale duge politički sporovi u kojima su plebeјci željeli više prava kao patriciји. Iako nastojimo reflektirati mnogo od našeg modernog svjetonazora na rimsku Republiku, ona je bila drugačija od našega demokratskog sustava. Samo su muški rimski građani imali pravo glasa i pravnu osobnost. Niže klase u društvu su svim svojim glasom imale malo utjecaja. Za politička pitanja bili su ovisni o svom pokrovitelju s kojim su održavali odnos klijent-pokrovitelj. Ti su odnosi bili temeljeni na kozmičkoj uzajamnosti i donosili su obaveze. Što više klijenata je pokrovitelj posjedovao, više prestiža i političke moći je mogao vršiti. Istovremeno, sramota je bila za pokrovitelja da ostavi svoje klijente u siromaštvu. Štitio ih je u slučaju sudskog spora i radio kao banka. Odnos klijent-pokrovitelj je bio neobavezan i obje strane su mogle raskinuti suradnju. Robovi i žene nisu imali nikakav politički utjecaj, iako su oslobođeni robovi automatski postali klijenti svojih bivših gospodarstava, što je pružilo početni kapital.
Punski ratovi
U četrnaestom stoljeću prije Krista, republika je apsorbirala druge male gradske države i regionalne vladare, ali je time sve više ulazila u sukobe s drugima imperiјima oko Sredozemnog mora. Tako je Rim između 264–241 god. prije Krista imao sukob sa Sirakuzom, koji je prerastao u rat između Rima i punske Kartage. Kroz ovaj Prvi punski rat, Rim je razvio moćnu flotu, direktno kopiranu od Kartažana. Mir između ovih moćnih carstava neće trajati dugo, a konflikti koji će uslijediti biti će najtragiči i najuništavajući ratovi iz klasične antike.
218 god. prije Krista ponovno je izbio rat između Kartage i Rima, ovaj put u Iberiji. Kartažanski vojskovođa Hanibal bi međutim prenio konflikt na Rim i skoro da je uništio moćnu gradsku državu. Putovao je s kartažanskim vojskama, uključujući njegove čuvene ježdace na slonovima, preko Alpa na italski poluotok. Ondje je skupio kelske plemena i druge narode s lošim osjećanjem prema Rimljancima u vojsku (50.000 muškaraca) koja je gotovo uvijek bila u manjini, ali s kojom je djelovao sa sjajnim strategijama.
U bitkama kod Ticina, Trebije i Trasimenske jezera mogao je premašiti Rimljane iza njihovih linija i uzrokovao je ogromne gubitke, osiguravši smrt nekoliko konzula. Najveću pobjedu postignuo je u bici kod Kanne (216 god. prije Krista), gdje je uništio ono što je ostalo od većih rimskih ratnika (otprilike 80.000 vojnika) do na triarios sasvim, što je rezultiralo s 50.000 mrtvih i 20.000 zarobljenika, nevjerojatan broj u ovom razdoblju ratovanja. Poslije toga bi još godinama terorizirao italski poluotok.
Međutim, nije mu uspjelo opsjedati Rim. Hanibalova godinama dugotrajuća kampanja usred neprijateljskog terena bila je izuzetno zahtjevna i trebao je u svakom trenutku premašiti Rimljane, zadržati svoje saveznike i opskrbljivati svoju vojsku. Napokon je trebao 204 god. prije Krista nakon 15 godina na ratnom pohodu (od čega 13 u Italiji) vratiti se u Kartagu, jer nije dobio nikakvu pomoć od kartažanske senate i jer je bilo malo podrške njegovoj kampanji od strane ostalih latinskih naroda Italije. U Italiji je ostavio samo ukupnu razaranje, ali se sve pokazalo uzaludno: Rim je izdržao njegovu kampanju i odmah se počeo pripremati za osvetnički protunapad.
Unatoč ogromnim gubicima koje su Rimljani pretrpjeli tijekom nekoliko generacija, brzo su uspjeli sastaviti novu vojsku koju je vodio diktator Publiјus Kornelijus Scipio, strateg na razini samog Hanibala. 202 god. prije Krista, Rimljani i Kartažani se opet susreli na bilitištu kod Zame, antičkog grada pored Kartage. U ovoj bici rimska vojska je bila u manjini i Scipo je koristio Hanibalne taktike protiv njega (na primjer, sklapanjem saveza s Nubijcima, paralelno s Hanibalovom upotrebom Kelata). Rimljani su na ovaj način postigli odlučujuću pobjedu, a Kartago je trebao potpisati ponižavajući mir, kojim je gradska država zabranjena da drži flotu i napada rimske saveznike. S ovom bitkijom je Rim postao dominantna sila u Sredozemnom moru.
U nadolazećem stoljeću slijedi još Treći punski 'Rat' između 149 i 146 god. prije Krista.. Međutim, ovo je više bilo okrutna kaznena ekspedicija koju je Rim iz straha sam izazvao kako bi Kartagu zauvijek истребio. Nakon opsade Kartage, kartažanska vojska se definitivno predala, s obećanjem da će se stanovništvo poštedjeti. Rim je prekršio to obećanje i izjednačio s tlom najveći mediteranski grad posle Aleksandrije, što je rezultiralo neusporedivim masakrom stotina tisuća građana (procjene dosežu 750.000 žrtava). Prema Liviju, ova akcija je bila toliko strašna da je čak i rimski zapovjedni koji je naredio uništenje grada i njegovog stanovništva, izbio u plač, jer je razumio da Rim može ikad doživjeti isti domet.
Vojska srednje republike i principes
Nije čudo što se hijerarhija rimskog društva mogla vidjeti u vojsci Republike. Vojska je bila podijeljena u različite rangove i grupe sa vlastitim funkcijama. Prvu liniju je vodila velites, laka pješadija koja je bombardirala neprijatelja. Često su bili mladi, koji su osim vučje kože i malog štita imali nikakvu zaštitu da se brzo mogu kretati po bojistu. Teška pješadija je bila najvažniji element republikanske armije. Formacija ovih vojnika je bila podijeljena u tri linije na osnovu iskustva boraca i klase bogat
